Petak 25. prosinca 2020.
Na Božićni objed su Milo, Marko i Antun donieli svoje
gitare. Ovo je prvi put kako su to učinili. I to baš ove godine kad sam ja na Youtubeu
objavio 16 mojih Božićnih pjesama. Preko objeda sam te svoje pjesme ipak pustio
kao zvučnu kulisu. Svi su se činili kako to nisu ni opazili.
Milo mi nije uopće spomenuo je li na Youtubeu poslušao
i jednu moju pjesmu. Na kraju objeda bez svieće u kruhu, što je na žalost ovdje
u mojoj obitelji postalo „novo normalno“, Milo mi je rekao neka ugasim „to
tamo“, kako bi se konačno nešto moglo zapjevati, a ostali su ga podržali. Nitko
baš s niti jednom rieči nije spomenuo moje pjevanje uz liepe fotografije i
Božićne okvire. Na posljednjoj koju sam
objavio baš u polnoć je none Mariana. Nitko ni to nije spomenuo.
Božićne i sve ostale pjesme sam objavio kako bih svoje
pjevanje podielio s ljudima dobre volje. Pokazalo se kako je takovih
iznenadjujuće puno, ali nažalost ne u mojoj obitelji. Inače Gabriel mi je rekao
kako mu tata brani slušati moje pjesme. Vrhunac takove odbojnosti pokazao se
danas. Izključio sam svoje pjesme i popeo se u svoju sobu, ostavivši ostale u
veseloj pjesmi uz tri gitare. Nakon nekoga vriemena poslali su Gabriela, pa Anu i Marka po mene. Težka srca
sam sišao, a onda na nagovor i zapievao s njima.
Predložili su mi pjevati Miša Kovača. Milo zna samo
Mišove pjesme iz jugoslavenskoga razdoblja, pa sam pošao medju svojim pjesmama
na Youtube pogledati koje su Mišove hrvatske pjesme kako bi smo ih prepustili gitarskomu triu. Na to
se Milo uvriedio i došlo je do prekida.
Ana mi je prigovorila što po njezinu mišljenju
podrugljivo spominjem Mokošicu, a istina je kako mi je lakše izreći rieč
Mokošica, nego opisivati. Na primjer Upitati: „Jeste li bili u Mokošici?“,
umjesto : „Jeste li bili kod mame i tate?“, ili: „Jeste li bili kod dide i
bake?“, ili „Jeste li bili kod dide, bake, Frana, Cristiana, Kate, Daniele i
njihove djece?“ Kad sam ja njoj prigovorio što njezina obitelj iz Mokošice ne
nalazi potrebitim čestitati mi Božić niti preko brzoglasa, premda bi po
pravilima dobroga ponašanja to trebali učiniti barem iz razloga što sam ja
stariji od njih, spomenula mi je kako sam im ja rekao kako ne dolazim k njima u
Mokošicu jer mi nije uz put, kao što je Lozica njima. A to je jednostavno
istina. Ubrzo se počela na mene derati, zaustavila se na kratko, pa nastavila. Na žalost ne prvi put. A ja sam
ponovno uzpio sačuvati živce i ne odgovoriti na sličan način. Vjerojatno nije
bila sviestna i kako me je dodatno uvriedila s tvrdnjom kako se njezini
roditelji sad voze u Grad preko izvora Omble i tako mi više ne prolaze pored
kuće. Izpada kako je njihova odbojnost prema meni nevjerojatno velika, jer
biraju dulji put samo kako bi izbjegnuli provezti se u blizini moje kuće!
Milu sam opet spomenuo kako sam razočaran, jer Maro i
Ivan već godinama ne nalaze potrebitim čestitati mi Božić. Odgovorio mi je kako
sam to zaslužio i kako je on primjer ponašanja prema netjacima, odnosno prema
Marku i Antunu, koji ga vole. Rekao sam mu kako je to što ga Marko i Antun vole
– moja zasluga, jer sam ja odgojio svoju djecu u ljubavi prema svojemu bratu, a
on razvidno to sa svojom djecom nije učinio.
Mariana je stala vrištati na mene, a Antun se pridružio skupnim napadima s najgorom
obtužbom, po kojoj se on prvih svojih 5 godina Božićnih objeda ne sjeća, ali se
dobro sjeća kako sam mu svih ostalih 35 ja pokvario, jer to meni tako odgovara.
Bilo bi prirodno kad bi me barem u tomu slučaju netko bio uzeo u zaštitu, ali
nije. Gabriel i Antea su tu tvrdnju svoga tate sigurno uzeli kao istinitu. A
tvrdnja je težka laž, zbog čega sam se odlučio napraviti ovu razčanbu.
Božićni objedi su mi od djetinjstva uviek bili osobito
dragi i sveti, a za Božić me vežu i brojne liepe uzpomene. Primjer jedne takove
u biti dosta neobične uzpomene je kad sam 1974. godine bio na Badnji dan
pobjegnuo iz vojarne u Novomu Sadu, kako bih proveo Božić u Dubrovniku. To su
mi omogućili dva pukovnika JNA, upravitelj vojarne, koji mi je čuvao ledja i
moj stric, koji je došao po mene sa samovozom u Novi sad, donio mi civilnu odjeću
i odvezao me u zemunsku zračnu luku i tu me na povratku dočekao i odvezao
natrag.
U svojih prvih 9 godina života u moj odnos prema
Božiću se mogao osvjedočiti i Antun nazočeći ritualu u kojemu je moj pokojni
otac Marko prije početka objeda palio svieću zabodenu u kruh, a na kraju objeda
bi tu svieću gasio s kruhom umočenim u vino. Nakon toga bih ja uzimao gitaru i
zajedno bismo sretno pjevali božićne pjesme. Isti postupak bi se ponavljao i na
Novu godinu i na Sveta tri kralja.
Postupak s kruhom, sviećom i vinom sam od Božića 1990.
bio preuzeo ja. I to baš nakon što sam osobno u dubrovačkoj obćini osigurao
prvu službenu proslavu Božića nakon 45 godina. Mama je bila umrla, a tata je
bio s Milom u Cavtatu.
Na Božić 1991. sam objedovao kod častnih sestara u
Sigurate. Ostatak obitelji je bio u Beču.
1992. smo Božić proslavili kod Mila u Cavtatu i to u
sjajnomu ozračju. Pri povratku me je kod skretanja u Grad bio zaustavio
redarstvenik. Opazio je kako sam previše popio, ali me je pustio dalje
čestitavši mi Božić.
1993, smo nastavili s kruhom, sviećom, vinom i pjesmom
1994. godine sam na Božić u Tehranu objedovao kod
Šabanovića
1995. smo za Božić uTehranu blagovali u stanu na
Niavaranu.
1996. sam s Marianom i Antunom na Božić blagovao s
obitelji Marka Nazora u Batemans Bayu blizu Canberre, gdje smo tada živjeli
1997. Svi zajedno smo na Božić objedovali u Melbourneu
u kući na Doncasteru, a nakon objeda našu nazočnost na obližnjem
nogometnomu igralištu su simpatični
mladi Australci ocienili kao „work off“.
1998. smo takodjer objedovali u kući na Doncasteru,
ali na žalost bez Marka, koji je bio u Hrvatskoj
1999. smo u Mebourneu objedovali kod Klarica, a 2000.
kod Babića. U oba slučaja su dio objeda bili jastogi za pamćenje.
2001. sam u Melbourneu objedovao kod Klarica sam.
Ostatak obitelji je bio u Hrvatskoj
2002. i 2003. i 2004. obnovio sam u Montovierni
tradiciju kruha, svieće, vina i gitare.
2005. Mariana i ja smo se pridružili Antunu u Lozici i
tamo smo u troje objedovali iz kruh, svieću i vino. Poslie podne su došli Milo,
Maja i nono. Pjevali smo. A onda se Antun napio i odlučio otići van. Kako bismo
ga spriečili, otišli smo mi, a on je onda ostao. Kasnije nas je zvao i
izpričavao nam se jer je bilo razvidno kako nas je odtjerao.
2006. Božični objed na Montovjerni uz kruh, svieću i
vino. Pjesma se inače bila izcrpila na Badnju večer kad je Antun bio došao
pokazati nam Anu, a Pero Bagović pokazati Ines, Bili su tu i Milo i Maro i
Ivan, pa se dugo pjevalo, jelo i pilo. Antun je nakon toga 29. prosinca
odputovao sa samovozom u Beč malomu Peru pokazati Anu, Frana i Danielu i tamo
dočekati Novu godinu. Na Staru godinu je Marko otišao u Gradac dovezti svoju
Anu, koja je tamo s nekim Amerikancima lovila muflone. Čekali smo Novu godinu u stanu u Lozici. Pola
ure prije polnoći umorna Ana je otišla spavati.
2007. i 2008. 2009. i 2010. i 2011. Mariana i ja smo na Božić bili sami.
U nastavku ću samo preslikati izvadke iz mojega
dnevnika, iz čega je jasno vidljivo kolika je Antunova laž, i kako sam u svemu
ovomu ja velika žrtva:
24.12.2012.
Antun je napravio krasan, fenomenalan bakalar na
bielo. Mariana ga je donijela gore i postavila pjate za objed, ali se Antun i
Ana s Gabrielom nisu pojavili. Mariana ih je pošla zvati, ali se nisu odazivali
i zaključali su se. Tek predvečer su Marku otvorili vrata. Mariana i ja s
gitarom smo im zatim pošli kolendati. Antun je otvorio vrata i pjevao s nama, a
Ana nas je ignorirala. Ipak smo pjevali. A onda su došli Pero i Ines i Ana je
živnula. Kad se ustvrdilo kako u kući ima „samo“ nešto više od 3 litre vina,
što je za ljude Perova kapaciteta prava sitnica, Ana je rekla Antunu neka podje
kupiti još. On je krenuo, a ja sam upozorio kako nema smisla riskirati i voziti
pian zbog vina kojega ima sasvim dovoljno. Na to je Ines objesila nos, a Ana je
pobiesnila. Marko je prigovorio Ani i
Antunu na ponašanju. Nastavio sam svirati i pjevati, a Ana je u jednom trenutku
zgrabila torbu i Gabriela i rekla kako odlazi u Mokošicu. Rekao sam joj neka
ide gdje hoće, ali neka ne ugrožava mojega unuka. Na to su nas Ana i Antun
tjerali iz stana složno se derući na nas. Tiho sam ih upozorio kako je Badnji
dan i otišao. Nešto kasnije su došli gore ispričavajući se, a odmah zatim su
otišli s Gabrielom u Mokošicu i jadno diete tamo držali do 22 i 30.
25.12.2012.
Jedva sam izdržao zajednički objed, nakon kojega su
Antun i Ana opet utišli u Mokošicu. Nakon toga sam se odšetao u Lapad i natrag.
Ana, Antun i Gabriel su se vratili tri ure kasnije. Gabriel je zbog umora
spavao Antunu na ramenu. Doveli su sa sobom Frana, Danielu i Vita. U
medjuvremenu su bili stigli Marko, Milo, Maja i Ivan.
Frano i Daniela su odmah nakon što su ušli predložili
otići „dole“. Kad su otišli pridružio im se i Ivan. S Milom sam zapjevao
nekoliko pjesama, dok nas Maja nije upozorila, kako trebaju ići. Bili su tu
više od uru vriemena, a ovo nije stan Luce i Nikše, s kojima se sastaju, jedu i
piju svakodnevno, pomislio sam razočarano.
Premda su se vidjeli malo ranije ipak su se pošli javiti „dole“. Potužio
sam se Marku, ali nisam naišao na razumievanje. Blago rečeno.
31.12.2013
Uz Marianinu pomoć završio sam fugiranje tarace i
stvar je gotova. Otvorili smo pjenušac na taraci. Došli su i Antea i Gabriel.
Uživanje!
31.12.2014
Mariana i ja dočekali smo Novu godinu s Gabrielom i
Anteom. Pjevali smo i plesali. Jedan od
najljepših dočeka u životu. Djeca su ostala budna sve do dvije ure popolnoći,
kad su se Ana i Antun vratili s dočeka kod Pera Bagovića.
25.12.2015.
Božićni objed s Anteom, Gabrielom, Anom, Antunom i
Markom smo završili s dezertom na taraci. Kroz cieli prosinac, a i studeni
vrieme je bilo prekrasno.
25.12.2016.
Premda je Božić, Marko se cieli dan nije javljao.
Antun je došao dvije minute s gitarom i zajedno smo zapjevali kolendu. Zatim je
uzeo futrolu od moje gitare i odtrčao. Na odlazku u Mokošicu, svratio je s Anom
i djecom još dvije minute, a zatim je je otišao. Bio mi je ovo prvi Božić bez
pjevanja i jedne Božićne pjesme. Papa je u svojemu „urbi et orbi“ govorio kao
hodža, što više nije nikakovo iznenadjenje.
31.12.2017.
Dragi Bog mi je dao, pa sam još tu. Ništa se bitno
nije promienilo. Molim Boga, jedem češnjak, svakodnevno perem glavu, šećem se,
po malo pišem, tu i tamo snimam nove pjesme, čitam knjige ( izmedju ostalog sam
na drugoj knjigi trilogije My conversations with God), gledam slikopise, serije
i nogometne utakmice. Kad je shvatila kako sam težko bolestan i brzo ću
umrieti, obitelj se prema meni bila počela ponašati fino, ali kako je vrieme
protjecalo i ništa se nije dogadjalo, prema meni su postajali sve gori. Mariana
možda razmišlja o prebacivanju svoje majke k sebi u Lozicu, kad mene ne bude. S
Markom i s Antunom ne mogu razgovarati niti pet minuta prije nego se počnu
derati na mene.
Na Badnji dan smo ipak prvi put u nekoliko godina
uzpjeli fino zajedno objedovati, a zatim pjevati uz zajedničku svirku gitara
Marka i Antuna. A onda me Antun sa svojim postupcima odtjerao od stola. Ipak
sam se vratio. U stvari katalizator je bila činjenica što je s nama bio Anin
brat Frano, pa Ana nije inače uobičajeno žurila prebaciti se u Mokošicu.To na
žalost nije bio slučaj na Božić, kad su nam za objedom pravili družtvo Milo i
Marianin brat Frano. Antun je u razgovoru
opet bio neizdrživ, pa sam se ustao od stola i nismo zapjevali čak ni
jednu Božićnu pjesmu. Pjevalo se zato nakon toga u Mokošici.
Večeras su dolje kod Antuna Novu godinu čekali Anin
brat Frano sa sinom Vitom i s malima Lucijom i Lukom. Pred polnoć im se
pridružio i Marko. Na samu polnoć Mariana i ja smo iztrčali na taracu s čašama
pjenušca o rukama. Uokolo je bilo
vatrometa. Ispod nas su takodjer svi iztrčali vani. Čuo sam Antuna kako poziva
družtvo neka podje čestitati nonu i noni. Ne samo što to nije prihvaćeno, nego
je Antun umuknuo, a nitko namjerno nije pogledao prema gore, gdje smo Mariana i
ja bili naslonjeni na ogradu s čašama u rukama. Pokušavali smo nazdraviti, ali
nitko nije odgovarao. Glasno sam zvao „Gabrielko“, ali mi Gabriel koji je bio
tri metra izpod nije odgovarao. Moja dva
sina, unuk i unučica su pokazali koliko silno malo drže do nas. Nisu se
udostojali niti pogledati prema nama i doviknuti nam čestitke, a kamo li poći
dvadesetak metara do naših vrata i čestitati nam. Istina je, ja sam naglašavao
kako ne držim do slavlja Nove Godine jer me to podsjeća na jugoslavenska
vremena, ali Mariana slavi, a i ja se ipak uviek pridružim proslavi. Ako su se
svi tamo dolje izpod nas željeli meni osvetiti što ja ne držim puno do Nove
Godine, nisu trebali kažnjavati Marianu. U svakom slučaju bilo je to sramotno
ponašanje prema starim roditeljima.
Inače večeras i ovih dana je bila pjevačka kulminacija
jugoslavenizacije. Na Stradunu pjeva musliman Dino Merlin a družtvo mu prave
Frajle iz Beograda. U Revelinu se uživa u pjevanju Srbijanca Željka
Joksimovića. Ipak ovih dana je bilo i dosta pjevača iz Hrvatske. Sukladno obćemu
trendu sliedećih godina bi na dubrovačkom području trebali u podpunosti
dominirati pjevači i pjevačice iz Srbije i BiH. A na tako zvanoj vlasti u
Dubrovniku i šire u Hrvatskoj je HDZ! Što će se dogoditi kad Titići opet i
konačno preuzmu vlast? Siguran povratak Jugoslavije.
srieda, 25. prosinca 2019.
Lički biskup Zdenko Križić je za vrieme polnoćke
održao nevjerojatno biednu propovied. To što nije spomenuo Hrvatsku, još bi se
moglo razumieti, jer ovo je jugosfersko doba u kojemu Jugosferci vladaju i čine
daleko prevladavajuću većinu pučanstva. Ali što mu je trebao toliki pesimizam i
što su mu trebale tolike laži. Iz njegovi rieči bi se dalo zaključiti kako u
svietu nikad prije nije bilo toliko siromaštva i toliko siromaha, a zbiljnost
je suprotna. Ljudi u cielomu svietu nikad sveukupno nisu bili bogatiji i nisu
bolje živjeli, a gladi nikad nije bilo manje. Biskup je kao problem naveo
brojne ratove, a ovo je doba praktički bez ratnih sukoba, što se poviesti čovječanstva nikad nije dogodilo.
Kao ozbiljan problem biskup je naveo trku u naoružanju,. Nije naveo izmedju
koga. Trke u naoružanju su Bogu hvala sad praktički stvar prošlosti i inercije.
NATO je po definiciji obranbeni sustav, Rusima na kraj pameti nije ugroza
zapadnih država. Jedina koja teži naoružanju je Sjeverna Koreja, koja pak to
svoje naoružavanje rabi kako bi kod Amerikanaca izborila respekt i možebitno
dobila zajmove za obstanak, ili pak pomoć u potragi za nekim načinom prielaza u
kapitalizam, u kojemu bi korejskoj komunističkoj vrhuški bio osiguran obstanak
na vlasti ili barem obstanak na životu. U Božićnoj misi biskup je tako širio
krajnji pesimizam.
Na objedu je uz Marka i Antunovu obitelj bio i Milo.
Prije objeda, dok je bio sam upitao sam Mila zašto Maro i Ivan nisu u stanju
čestitati mi Božić i zašto me uopće ne ne štuju kao dunda. Odgovorio mi je kako
sam ja bio njima jako loš dundo i stao u njihovu obranu. Rekao mi je kako ih ja
nisam obadao i nisam im nikad ništa kao djeci darovao, što je krajnja neistina.
Više sam se ja skrbio o Maru i Ivanu nego Milo o Marku i Antunu. Težka je
istina što su Milova djeca od mene okrenula glavu točno od onda kad sam ja
ostao bez zaposlenja i prihoda. To je po njih, a i njega jedna strašna istina.
Za vrieme objeda sam pustio Božične pjesme koje sam
sam snimio, a na kraju objeda i još nešto drugih mojih pjesama. Bilo je to
dobro prihvaćeno glede zabave i ugode, ali je bilo uočljiva zavist. Pozivao sam
neka bilo tko stavi nekakovu svoju glazbu, koja će bez intervencija biti dobra
zvučna kulisa. Nije biloi takovoga pokušaja, jer je jednostavno to bilo
nemoguće učiniti.
Uobičajeno je cielo družtvo otišlo u 16 sati, Dakle
objed je trajao nešto više od 3 ure. Antunovi su otišli u Mokošicu. Ostali su
tamo evo već 4 i pol ure, a i sutra će tamo otići na objed. Paradoxalno je kako
sam izvrstan domaćin i pjevač i u isto vrieme čovjek, kojega Milo, Marko i
Antun i Ana jedva toleriraju. Težka je to spoznaja u ovim mojim straračkim i
vjerojatno zadnjim danima!
------------------------------
Težka srdca sam napravio ovu retrospektivu. Zašto sam
to onda ipak učinio? Samo zato neka ostane zapisano, pa će možda Antea i
Gabriel, koje obožavam, jednoga dana sami to pročitati i vidjeti kako im nono
nije bio ni blizu onakav kakovoga su im prikazivali, nego upravo suprotan. Ako
tu istinu neću reći ja, sigurno je neće reći ni nitko drugi.
Gdje je u ovomu što sam napisao i zrno onoga o čemu je
govorio Antun. Njegova tvrdnja o nekakovomu mojemu uživanju u kvarenju Božića,
koje evo on osjeća kroz svojih prošlih 35 godina, a osjećao bi ih i kroz onih
ostalih 5, ali je bio premali, pa se ne sieća – jedna je strašna i ogavna laž!
Nedjelja
27. prosinca 2020.
Puno puta sam se pitao što je uzrok ovih mojih
nevolja, koje su doista suvišne i ne dopuštaju mi mirno umrieti. S obzirom na
moju starost i bolest, bilo bi logično i
ljudski očekivati sućut i pomoć, umjesto zavisti i pokazivanja nesklonosti.
Jedino zdravorazumsko objašnjenje je u mojemu
uzpravnom držanju, a za očekivati je kako ću biti potišten i jadan. Jer nije me
pogodila samo bolest nego i siromaštvo i izobćenost. A ja se ponašam ponosno,
ne tražim pomoć, spreman sam pomoći i pomažem drugima, pa čak i pišem i pjevam!
Kad mi je s političkih razina bila zapriečena bilo
kakova mogućnost zaposlenja i pristojne zarade, okrenuo sam se u podpunosti
fizičkomu radu i to vrlo uzpiešno. Uglavnom sa svojim rukama, odnosno s jednom
i pol rukom, jer mi je desna ruka ozbiljno oštećena, uzpio sam izgraditi liepu
i za život izuzetno ugodnu kuću na sjajnomu mjestu. Kuću s dva stana od kojih
je jedan trosobni, s 2 kupatila i s preko 80 četvornih metara unutarnjega
prostora i s dvjestotinjak četvornih metara dodatnoga vanjskoga prostora s
taracama i vrtom, a drugi s preko tri
stotine četvornih metara, od kojih su
dvije stotine četvornih metara izmedju ostalog uključena čak 4 kupatila,
a u preostalih cca 130 četvornih metara je garaža i skladištni prostor. Stanu
je priključena taraca sa sjajnim pogledom i površinom od preko 80 četvornih
metara i vrt sa cvijećem i maslinama. Oba stana imaju s ceste lako dostupno
vlastito zajedničko parkiralište s mogućnošću parkiranja za desetak vozila. Uz
to sam praktički sam napravio vanjsko stubište i podporne zidove, te preko 60
metara dugačkih kamenih graničnih zidova.
Osim što to ponekad sam s ponosom ponetkomu opišem, vrlo
riedko i stidljivo bilo tko nalazi potrebitim ili zgodnim spomenuti ta
dostignuća jednoga čovjeka, siromašnoga
invalida u poodmaklim godinama života.
Kad sam tim svojim fizičkim dostignućima priključio
nekoliko knjiga i slovara, od kojih jedna knjiga po broju rieči spada u prvih
25 ikad napisanih u cielomu svietu, uključujući na primjer i Kinu i Indiju, a
hrvatsko srbski slovar s preko stotinu tisuća parova rieči je nedostižno prvi
takove vrste – pohvale iz mojega okoliša su praktički zanemarive.
Za cielo to vrieme moje izopćenosti, koja evo traje
više od petnaest godina praktički nitko me nije pozvao vani ni na kavu, a
kamoli na objed u restaurant. Kao svojevrstna iznimka od toga pravila je Anin
brat Frano, koji me je možda četiri ili pet puta počastio u svojoj kavani, kada
bi me uočio kako prolazim u blizini. Ana mi je to čak prekjučer naglasila, jer
sam Franu eto kao nezahvalan. A ja sam mu stvarno zahvalan. Mogao me je
jednostavno ignorirati i u podpunosti se uklopiti u obće ponašanje prema meni i
Mariani. Inače prolazeći Stradunom često sam pogledavao prema Franovu
restaurantu, ne kako bih dobio nešto bezplatno, nego kako bih procienio
napreduje li mu posao, jer mu početnih godina razvidno nije išlo, a to me
žalostilo. Bio sam sretam kad sam uočio kako mu ide na bolje.
Tko god me malo pozna svjestan je kako sam baš primjer
čovjeka kojemu nije stalo do jela i pića na tudji račun. Upravo suprotno.
Pozive takove vrste sam izbjegavao onda kad ih je doslovce svakodnevno bilo
pravo množtvo, i umjesto toga sam jeo i pio na svoj račun, u pravilu, kad je
god bilo moguće, u družtvu svoje obitelji.
Ne sumnjam kako bi se situacija s odnosom prema meni
drastično i munjevito promienila, kad bih nekim čudom odjednom postao
predsjednik države ili vlade, ministar, župan ili gradonačelnik, ili čelnik
neke velike tvrdke poput HEP-a, HPT-a, INA-e. A te dužnosti bih i danas mogao
obavljati bez ikakovih problema i vrlo vjerojatno bolje od onih koji ih
trenutno obavljaju.
U tomu slučaju sigurno se nitko ne bi pokušavao uzporedjivati
sa mnom i dokazivati kako mi je ravnopravan ili je od mene bolji, nego bi mi se
svi neugodno ulagivali. A to je baš jedan od glavnih razloga ovoga moga
današnjega samotnjačkoga stanja u kojemu sam izložen podcienitbi. Upravo zbog
toga nemam se pravo srditi. Sam sam sve ovo izabrao i zbog toga bih trebao biti
sretan. I jesam!
Nije slučajna izuzetno uobičajena uzrečica: Postignuo
je, ili postignuli su zavidne rezultate. Na tudje rezultate bilo koje vrste
prosječni ljudi su zavidni. Samo tu svoju zavist gotovo otvoreno pokazuju kad
je predmet zavisti netko tko je pri dnu financijske ili statusne ljestvice, a
kad je usmjerena prema bogatašima ili statusno visoko pozicioniranim osobama -
zavist se izkazuje kao divljenje!